Zadnjeg vikenda u studenom zatekla nas je tužna vijest da nas je zauvijek napustio Zlatko Šešelj, profesor, klasični filolog, bivši ravnatelj Obrazovnog centra za jezike i Klasične gimnazije u Zagrebu, osnivač Privatne klasične gimnazije, utemeljitelj časopisa i izdavačke kuće Latina et Graeca, prevoditelj, bivši saborski zastupnik…
Za generacije klasičara od ranih osamdesetih do kraja devedesetih, učenike bivšeg Rudi Čajavca, danas Izidora Kršnjavog, Klasične gimnazije i kasnije Privatne klasične gimnazije, jedan od simbola odrastanja, profesor i autoritet. Svi kojima je predavao reći će da ih je svojom osobnošću oblikovao, a vijest da ga više nema proširila se u kratko vrijeme i dočekana je s čuđenjem i nevjericom.
Za sustručnjake, klasične filologe, oslonac i glavni urednik časopisa i izdavačke kuće Latina et Graeca, autor udžbenika Orbis Romanus, prevoditelj i metodičar nad metodičarima.
Ono što ga je izdvajalo kao profesora sigurno je njegova sposobnost da u svakome prepozna osobu i osobnost, da potakne učenike na razmišljanje i da im da slobodu da postavljaju pitanja. Ono što ga je izdvajalo kao dionika u javnom životu bila je njegova elokventnost, kritičnost i velika želja da stvorimo kvalitetno obrazovanje dostupno svima.
U svemu što je radio bio je beskompromisan i hrabar i zato mu velika hvala na svemu što je neumorno činio za klasično obrazovanje i klasičnu filologiju tijekom života.
Opraštamo se s profesorom Šešeljem citatom iz Platonove Obrane Sokratove (Πλάτωνος Ἀπολογία Σωκράτους):
εἰ δ’ αὖ οἷον ἀποδημῆσαί ἐστιν ὁ θάνατος ἐνθένδε εἰς ἄλλον τόπον, καὶ ἀληθῆ ἐστιν τὰ λεγόμενα, ὡς ἄρα ἐκεῖ εἰσι πάντες οἱ τεθνεῶτες, τί μεῖζον ἀγαθὸν τούτου εἴη ἄν, ὦ ἄνδρες δικασταί; (40.e.5)
Ako je smrt seoba odavde u neki drugi svijet i ako je istina ono što se govori, naime da ondje borave svi pokojnici, kakvog bi većeg dobra moglo biti, poštovani suci!
ἢ αὖ Ὀρφεῖ συγγενέσθαι καὶ Μουσαίῳ καὶ Ἡσιόδῳ καὶ Ὁμήρῳ ἐπὶ πόσῳ ἄν τις δέξαιτ’ ἂν ὑμῶν; ἐγὼ μὲν γὰρ πολλάκις ἐθέλω τεθνάναι εἰ ταῦτ’ ἔστιν ἀληθῆ. (41.a.5)
Ili druženje s Orfejem i Muzejem, pa s Heziodom i Homerom, koliko bi neki od vas dali za takvu priliku!
ἐπὶ πόσῳ δ’ ἄν τις, ὦ ἄνδρες δικασταί, δέξαιτο ἐξετάσαι τὸν ἐπὶ Τροίαν ἀγαγόντα τὴν πολλὴν στρατιὰν ἢ Ὀδυσσέα ἢ Σίσυφον ἢ ἄλλους μυρίους ἄν τις εἴποι καὶ ἄνδρας καὶ γυναῖκας, οἷς ἐκεῖ διαλέγεσθαι καὶ συνεῖναι καὶ ἐξετάζειν ἀμήχανον ἂν εἴη εὐδαιμονίας; (41.c.1)
Što bi čovjek dao, poštovani suci, da može ispitati onoga što je poveo veliku vojsku na Troju, pa Odiseja ili Sizifa ili tisuće muškaraca i žena koje bi čovjek mogao navesti! S njima ondje razgovarati, družiti se i ispitivati, ne bi li to bila neopisiva sreća?
ἀλλὰ γὰρ ἤδη ὥρα ἀπιέναι, ἐμοὶ μὲν ἀποθανουμένῳ, ὑμῖν δὲ βιωσομένοις· ὁπότεροι δὲ ἡμῶν ἔρχονται ἐπὶ ἄμεινον πρᾶγμα, ἄδηλον παντὶ πλὴν ἢ τῷ θεῷ. (42.a.5)
Ali sada je već vrijeme da pođemo, ja u smrt, a vi u život. Tko od nas ide na bolje, nepoznato je svima osim bogu.
(prijevod Pavel Gregorić, Matica Hrvatska, 2019)