Klasična gimnazija – Collegium Zagrabiense najstarija je srednja škola koja kontinuirano djeluje u Republici Hrvatskoj od svoga osnutka. Utemeljili su je isusovci 3. lipnja 1607. godine. Danas je Klasična gimnazija smještena u zgradi koja je sagrađena baš za nju 1932. godine u ulici Jurja Križanića 4a.
Osnutak i razdoblje pod upravom Družbe Isusove (1607. – 1773.)
Klasična gimnazija započela je s radom na inicijativu zagrebačkog gradskog poglavarstva uz suglasnost Hrvatskog sabora i uz osobito zalaganje bana Ivana II. Draškovića.
Naime, grad Zagreb je već 1602. godine pozvao isusovce da se nastane u Zagrebu i otvore svoju gimnaziju. Oni su došli u Zagreb krajem listopada 1606. godine, a svečano su otvorili školu nakon 8 mjeseci priprema. Ivan Žanić je postao prvi isusovački superior (u Zagrebu) i time prvi ravnatelj Gimnazije. U prvoj godini upisano je 260 učenika te se kasnije taj broj povećavao. Gimnazija je svečano otvorena na Gradecu (Trg Katarine Zrinske 5) na blagdan Duhova 3. lipnja 1607. godine. Na dan otvorenja škole izvedena je prva dramska predstava Actio comica na latinskom jeziku, u kojoj su mladi glumci slavili ljepote domovine Hrvatske i ta tradicija dramskog rada zadržana je kontinuirano sve do danas.
1607. Isusovci otvaraju školu na Katarininom trgu.
Sam rad Gimnazije temeljio se na jedinstvenoj nastavnoj osnovi Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Iesu koja je prožeta antičkim, općeljudskim i kršćanskim vrijednostima. Ratio studiorum propisivao je brigu nastavnika za opći kršćanski odgoj učenika koji je uključivao stjecanje kršćanskih kreposti, osobito socijalnih, te ispravljanje pogrešaka. Pri učenju koristila se metoda ponavljanja prema poznatom aksiomu repetitio est mater studiorum. Gimnazija je imala 6 razreda tj. nastavnih godina. Ratio studiorum zahtijevao je da se u sve razrede gimnazije uvedu natjecanja (concertatio) i to ne samo između pojedinaca nego i između dviju skupina đaka. Tako su pod vodstvom učitelja u pojedinom razredu učenici bili raspoređeni u dva tabora (castra), Rimljana i Grka ili Kartažana i Rimljana. Pored toga, u svakom je razredu učenik imao svog takmaca (aemulus).
1611. prvi se put spominje knjižnica Isusovačkog kolegija, temelj buduće profesorske i današnje Sveučilišne knjižnice.
1632. godine uz Gimnaziju je podignuta katedra „viših nauka“ (studia superiora), zahvaljujući posebnom zalaganju zagrebačkoga biskupa Franje Egelskog. Katredra je, uz odabir predavanja kazuistike (dijela moralne teologije), istovremeno značila početak visokoškolske nastave u Zagrebu. Nakon 3 desetljeća otvoren je i filozofski studij tj. prava akademija, a 1669. godine akademija je dobila poveljom hrvatsko-ugarskoga kralja Leopolda I. sveučilišna prava i povlastice. Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine, Gimnazija prelazi pod državnu upravu.
1669. Diplomom cara Leopolda u zgradi se osniva Akademija.
Pod državnom upravom (1773. – 1895.)
Papa Klement XIV. ukinuo je isusovački red 21. srpnja 1773. godine te gotovo sve njihove gimnazije u Europi dolaze pod državnu upravu pod kojom ostaju sve do danas, unatoč obnovi reda Družbe Isusove. Novi državni školski sustav inicirala je kraljica Marija Terezija. Budući da nije bilo dovoljno profesora među svećenstvom, u Klasičnoj gimnaziji su i dalje u službi bivši isusovci. 5. kolovoza 1776. godine kraljica je osnovala Kraljevsku akademiju znanosti s Glavnom gimnazijom (Regia Academia Scientiarum cum Archigymnasio). 1777. godine objavljen je novi školski zakon Ratio educationis koji je zamijenio dotadašnji Ratio studiorum. Učitelj su tada postali državni činovnici kojima država za njihov rad daje plaću. Gimnazija je imala 5 razreda (nastavnih godina): tri gramatička i dva humanistička. U nižim razredima učila se aritmetika, lijepo pisanje, vjeronauk i latinski jezik. U višim razredima predavao se prirodopis, povijest Staroga i Novoga zavjeta, povijest Ugarske i zemljopis. Ratio educationis propisivao je uvođenje novih i u rukopisu uredno vođenih školskih imenika (Catalogus studiosorum), zajedno s osnovnim biografskim podatcima učenika. Od 1788. godine redovito su tiskani popisi učenika. Imena učenika nisu navedena abecednim redom, već na stari način – od najuspješnijih do najslabijih u učenju. Učenici Gimnazije nastavili su javno nastupati prilikom važnih svečanosti (ustoličenje bana, blagdani i sl.).
Kraj 18. i prvu polovicu 19. stoljeća obilježili su hrvatski narodni preporod i otpor uvođenju mađarskog jezika kao obvezatnog i nastavnog u školi. U hrvatskom narodnom preporodu sudjelovali su mnogi bivši učenici Arhigimnazije poput Pavla Štoosa, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Antuna Mihanovića, Matije Smodeka i drugih, ali i gimnazijski profesori poput Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića. Hrvatski sabor je 1827. godine proglasio mađarski jezik obvezatnim predmetom, no latinski jezik je i dalje bio nastavni.
1776. kraljica Marija Terezija osnovala je Kraljevsku akademiju znanosti s Glavnom gimnazijom.
Hrvatski sabor je 1847. godine proglasio hrvatski jezik službenim jezikom u svim državnim službama i gimnazijama. U vrijeme rata s Mađarskom (1848. i 1849. godine) nastava u Gimnaziji ne samo da je bila neredovita nego se nije ni održavala jer su u zgradi Gimnazije bili smješteni vojnici. Neki učenici su se dobrovoljno prijavili u „narodnu gardu“.
Centralna vlada u Beču je 1849. godine objavila novi školski program pod naslovom „Osnova organizacije gimnazija i realki u cesarevini austrijskoj“ koju je potpisao austrijski ministar za bogoštovlje i nastavu Leo Thun. Gimnazije su se dijelile na više i niže, svaka je imala četiri razreda, a tek se nakon završenoga osmoga razreda mogao polagati ispit zrelosti koji je tada uveden. Postojala su dva tipa gimnazija – realne i klasične. Razlika je bila u tome što su klasične gimnazije pripremale učenike za pravne i filozofske studije, uključujući medicinu, a realne za trgovačke i više tehničke zavode na fakultetima. U Arhigimnaziji se prvi put polagao ispit zrelosti (matura) krajem školske godine 1850./51., a položilo ga je 25 učenika. Međutim, taj se broj sve do kraja desetljeća sve više smanjivao, ponajprije zbog financijskih razloga. Istodobno se smanjivao i broj učenika, osobito u višim razredima. Naime, Thunova reforma propisivala je da svaki učenik mora prilikom upisivanja u gimnaziju uplatiti 2 forinte i 10 novčića u ime primarine, te svake školske godine iznova 8 forinti i 40 novčića u ime školarine. Budući da veliki broj učenika nije mogao platiti školarinu ni školske knjige, osnivala su se humanitarna društva koja su pomagala siromašnim učenicima.
Nakon smirivanja političke situacije, povećao se broj učenika. Tako je školske godine 1860./61. Gimnaziju polazilo 325 učenika, a 1868./69. njih 495. U Školi su radila 22 predmetna profesora te osim redovnog katoličkog vjeroučitelja, još dvojica honorarnih vjeroučitelja: jedan za učenike „grčko-iztočnog“ ispovijedanja i jedan za učenike „izraelitske“ vjeroispovijesti. Krajem školske godine 1879./80., Gimnaziju je polazilo 618 učenika. U to vrijeme, Klasična gimnazija nazivala se i Kraljevska gimnazija zagrebačka ili Kraljevska viša gimnazija. Potkraj školske godine 1894./95. Klasična gimnazija dosegla je brojku od 888 učenika u 18 razrednih odjela. Nakon javnih „skandala“ u povodu spaljivanja mađarske zastave (16. listopada 1895. ispred spomenika bana Jelačića) u kojem su sudjelovali bivši učenici Klasične gimnazije, postrožena su pravila Gimnazije.
1827. 18. travnja u dvorani škole Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda
izveo je prvi javni koncert u Zagrebu.
U prošlom stoljeću (1895. – 2000.)
U jesen 1895. na današnjem Roosveltovu trgu, u zgradi današnje Mimare, otvoren je gimnazijski kompleks u kojemu je, zbog brojnosti đaka Klasične gimnazije na Katarinskom trgu, otvorena još jedna klasična gimnazija. Narednih gotovo 40 godina će u Zagrebu postojati dvije klasične gimnazije, jedna će se nazivati „gornjogradska“, a druga „donjogradska“.
U jesen 1913. „gornjogradska“ se premješta s Katarinskog trga, gdje je bila punih 300 godina, na Široki brijeg (današnja Šalata). U jednu (vjerojatno u današnju zgradu uprave Medicinskog fakulteta) od još postojećih zgrada bolničkog kompleksa smjestila se u prizemlju Klasična gimnazija. Međutim već sljedeće godine zbog početka 1. svjetskog rata, škola je prisiljena preseliti iz zgrade jer je spomenuta bila upotrijebljena u vojničke svrhe. Školska je obuka održavana smanjenim intenzitetom u prostorijama Hrvatskog glazbenog zavoda, zatim u staroj zgradi na Katarininom trgu do 1918., te u zgradi donjogradskih srednjih škola u Vojničkoj 2 (danas Kršnjavoga 2) od 1918. do 1932.
1895. Gimnazija se razdjeljuje na gornjogradsku i donjogradsku.
U jesen 1932. godine Klasična gimnazija preselila se u novu zgradu u Križanićevoj ulici. Nova zgrada, sudeći prema spisima, bila je odlično opremljena zgrada. 1932. godine u dvorištu je škole “otvoreno đačko klizalište na kojem se mladež u velikom broju besplatno klizala i zabavljala tim zdravim i lijepim sportom kad god je vrijeme dopuštalo”.
1932. Školi je dodijeljena uporaba novosagrađene zgrade u Križanićevoj ulici, projekt zagrebačkog arhitekta Egona Steinmana.
Za vrijeme ratnih godina nastava se održavala nepotpuno i neredovito u prostorijama Kemijskog zavoda na Marulićevom trgu. Nakon rata, do 1947. (kad se vraća u vlastitu popravljenu zgradu u Križanićevoj ulici), škola je često mijenjala lokacije te je djelovala u Kušlanovoj, Varšavskoj i Krajiškoj ulici.
Godine 1977., za vrijeme komunističkog režima, ime “gimnazija” bilo je zabranjeno i Klasična gimnazija postala je dijelom Obrazovnog centra za jezike, ali uspjela je sačuvati svoj duh i klasični program s latinskim i grčkim jezikom.
Uz sveobuhvatni program redovne nastave Škola već dugi niz godina okuplja svoje učenike u brojnim izvanškolskim, međunarodnim i narodnim programima te slobodnim aktivnostima.
1991. nakon proglašenja slobodne hrvatske države Klasična gimnazija ponovo postaje autonomna i samostalna škola.
Za vrijeme domovinskog rata (1991.-1995. godine), prilikom raketiranja Zagreba, škola je bila pogođena 2. svibnja 1995. godine u 10:25, za vrijeme nastave. Štete počinjene na zgradi ubrzo su uklonjene i Gimnazija je nastavila svoju povijesnu ulogu i cilj, stalne duhovne obnove klasične izobrazbe, koja je duboko ukorijenjena u hrvatskom narodu.