preskoči na sadržaj

Klasična gimnazija Zagreb

 > Naslovnica
Vijesti

PROLJETNO ŠTIVO (I NASTUP) S DRŽAVNOGA LIDRANA...

Autor: Mislav Gjurašin, 23. 3. 2018.

Od 21. do 23. ožujka trojica naših učenika u pratnji troje svojih mentora, profesora hrvatskoga jezika, sudjelovali su na državnoj smotri LiDraNo u Primoštenu, i to u sve tri kategorije.

Ian Grgić (3. f) svojim tekstom "Kolona u sedam slika" u kategoriji LIterarnih radova, Ivan Validžić (4. b) svojim monologom "Bog masakra" u DRAmskoj kategoriji samostalnih scenskih nastupa i Grgur Plavec (4. e) u kategoriji samostalnih NOvinarskih radova. Budući da ista škola jako rijetko ima predstavnike u svim trima katregorijama na državnoj razini, danas, sutra i preksutra objavit ćemo ovdje ta dva teksta i snimku nastupa naših državnih lidranovaca! Uživajte preko proljetnih praznika u stvaralaštvu kolega klasičara! 

Započinjemo s LIterarnim radom učenika Iana Grgića, nastalim pod mentorstvom prof. Igora Medića... (pogledati pod više)

KOLONA U SEDAM SLIKA

Kako put odmiče, kolona se rasteže. Čelu je korak nešto lakši. To su muškarci, oni koji putuju sami. Šarena družba. Nekima su se već davno među crnim vlasima javile prve sijede, nekima tek prve čekinje počinju izbijati iz obraza. Bježe od svačega prema svačemu. Od rata, boli, ili pak idu trbuhom za kruhom. Pod očnim dupljama koje pritišće mrak duboko su utisnuti modri podočnjaci. Brojni su ostavili svoje obitelji u prašini bezimenih izbjegličkih logora pod uspaljenim sredozemnim suncem. Ako im se posreći, dobiju azil, posjest će ih na prvi let za Berlin, Stockholm i svi će biti sretni. Ako... Odmiču koraci i pojavljuje se već dobro znan umor i probadanje u stopalima. Ponegdje se zametne razgovor, da se zaborave promočene cipele i bešćutan jesenji zrak koji steže. Zvižduku vjetra pridružuje se šum nebrojenih jezika. Čelo udara na hrđav most preko Sutle, jedva dovoljno širok da ga auto prijeđe. Preko mosta optužujuće ih promatraju svjetla policijskih automobila. Crne se siluete ocrtavaju na probadajućem bljesku – policajci tjeraju ljude desno, u polje. Da nije njih, grupa bi se razvukla po oranicama i nastao bi kaos. Ovako skreću, i skreću ispravno, desno, u gnjecav put uz rijeku na umornoj seljačkoj zemlji. Teško je držati se puta. Više nisu u selu. Nema rasvjete da pokaže smjer. Samo noć.

(…)

Na službenim se licima ocrtava nesigurnost.
Začelje kaska za drugima. I slijep bi vidio svu slavnu bijedu ovoga krvavog marša. Trudnice. Invalidi i bolesni. Kljasti i ranjeni, potrganih, ranjenih udova, upaljenih pluća, brzih otkucaja srca. Kosti pucaju pod kilometrima hoda, glave spuštene prema tlu koje gaze. Podupiru ih policajci, volonteri, mladići s čela kolone koji dolaze pomoći. Put je i dalje težak, a hod spor i nemoguć. Ali pokušavaju, ne žele stati, žele sami dalje. Krv im šušti u ubogim i teškim nogama, osjećaju puls u grlu, oči im se vlaže. Ne ide pa ne ide. Poneki klonu, a policajci tada krše naredbe, trpaju jadnike u aute i voze do mosta. Dalje ne smiju, ne preko granice. Pustiti trudnicu koja ne može ili šepavoga starca da hodaju dalje ni jednomu policijskom dužnosniku nije lako. Vrijeme ih privikne na smrznutu tugu u izbjegličkim očima.

(…)

Nakon pola kilometra prvi prolaze pored natpisa. Pohaban je, naheren, slijepljen od crne prašine. Na njemu piše jednostavno: Državna meja. I državni grb. Triglav i tri bijele zvijezde pokunjeno gledaju i šute. Sutla prati hod, uznemirena, brza dalje. Vijuga kroz polje, isijava hladnoću kojom šiba namučena tjelesa. Nakon kilometra glava kolone zabija se u zid dugih cijevi, oklopnih vozila i uniformi. Čekat će se. Što, ljudi ne znaju, ali nadaju se da dalje neće pješke. Vojni prevoditelji potvrđuju. Doći će autobusi. Možda čak za sat vremena. Možda se neće čekati jutro. Odmah se lakše diše.
Ali nakon svega ljudi u autobuse ipak teško vjeruju.

(…)

A volonteri zgrčeno napreduju kroz gomilu. Dijele hranu, odjeću, i nešto suhoga drva za potpalu što su ukrali policiji. Policija je, dakako, na to zažmirila jednim okom. Shvaćaju. Bar neki. Volontere slijede liječnici, dvoje-troje na ovo krdo polomljenih duša, i interventne policijske patrole. Patrole u punoj spremi. Šljemovi se presijavaju pod tekućim svjetlom vatre, ispod sijevaju samo oči, ostatak lica prekrivaju crne maske. Pogled bijesno plamti, sjaj mu je crn, to je pogled dužnosti. S njima idu gnjevni njemački ovčari, kese svoje oštre zube na ljude stisnute oko vatra, i reže, reže, ljut je to zvuk, djeca se plaše i stišću uza svoje majke. Kad čovjek pogleda patrolu na dužnosti, ponekad se zapita koji je od njih čovjek, a koji je pas.
Zvijezde gore. Ali negdje iza debelih, olovnih oblaka, i njih se sve ovo ne tiče.

(…)

Šalom pokušavaju odagnati misli o neizvjesnosti i hladnoći. Noć je donijela hladnoću. Ali ljudi trpe, trpe, guraju se oko vatre, druge uostalom nema. Ruke su plave i zebu. Neki su usnuli ispod brda naslaganih od najrazličitijih komada tkanine, od deka, jakni i komada podrapane sintetike. Teško dišu. Snovi ih more. Drugi se boje sna, misle, smrznut će se. Smrad dima sve dublje pritišće pluća. Neki ipak pale cigarete. Nikotin će primiriti umorne, ozeble prste koji pale užicane pljuge.

(…)

Kolona je živ organizam. Ovih tisuću petsto duša, često naivnih i lakovjernih, ipak shvaća više no što se čini na prvu. Predosjeća kolona, nešto se sprema. Ogledavaju se, došaptavaju, volonteri ih smiruju, bezuspješno. Stvari se brzo spremaju, ljudi guraju naprijed, prema onoj jednoj žutoj traci postavljenoj na mršave kolce koja ih dijeli od bedema uniformi. Među policijom nastaje strka, i oni nešto šapuću, a radioveze neprekidno šušte. To je jasan znak: uskoro se kreće.

(…)

Crkva u Rigoncu zvoni. Mali, bijeli crkveni toranj viče: deset je sati. Viče i policijski satnik, i vojnici viču. Kreće se! Nastaje galama, strka, porodice se stišću skupa, vjetar šušti, magla stenje. Kolona stupa na asfalt zavojite seoske ceste, tu će im noge ostati suhe, neće propadati u rake i lokve, ali asfalt je grub... Ide se za Brežice, gdje će ih držati u čeličnome kavezu, njih više od tisuću, s osam zahoda. Neki idu u Dobovu, gdje će ih baciti da spavaju na zgnječenoj zemlji pod ogromnim, poderanim šatorskim krilom koje prokišnjava. Zatim dalje, na sjever, u obećanu sigurnost ili u laž.
A sunce nad njima s mukom probija tešku jutarnju maglu.




facebook

Onassis Foundation
Korisni linkovi

Tražilica
Kalendar
« Srpanj 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31 1 2 3 4 5
Prikazani događaji

Brojač posjeta
Ispis statistike od 9. 2. 2018.

Ukupno: 21442
CMS za škole logo
Klasična gimnazija Zagreb / Križanićeva 4a, HR-10000 Zagreb / gimnazija-klasicna-zg.skole.hr / ured@gimnazija-klasicna-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju